Ponekad izmislim sadašnjost, da imam gdje da prenoćim.
Uzmi lijepu riječ ka srcu al’ istrpi udarac. To što ružne riječi slome zaliječit će poljubac..
Uzmi lijepu riječ ka srcu al’ istrpi udarac. To što ružne riječi slome zaliječit će poljubac..
,,Nisi me razumio, mon chéri. Sam pokušaj da nešto promijeniš je lijep, makar bio hiljadu puta uzaludan. To je sve. Ti umiješ da se zatvoriš u sobu i sviraš blues satima kada ti nešto nije po volji – ja to ne mogu, ja nisam umijetnik i imam samo svoje veliko beskorisno znanje.”
Evo ga. Moja prošlost u tuđem naručju. Njenom. I smije joj se. I ne znam koliko će njihova sadašnjost da potraje, ali znam da će u njemu ovakvi trenuci da plamte. I odjeci sreće će njih očuvati od zaborava. Oprostila sam im sve. Tim divnim smaragdima koje me u ponor odvedoše. Sretan je napokon. I…
Odlučila sam povjerovati da je najbitnije da me voliš. Količina me ne brine, bitno da postoji.
Tada sam naučila jednu stvar koja će mi trebati za cijeli život, a to je da postoji samo jedna osoba u čovjekovom životu s kojom se u isto vrijeme može smijati i plakati, šutjeti a pritom se osjećati ispunjeno, dorečeno. Naučila sam i to da takve osobe ne dolaze da ostanu za cijeli život, odu…
“Mojih pet minuta ce te zaboljeti vise nego sto je mene boljelo sve vrijeme koje je do sad bilo tvoje. “
Nedostaje mi tvoj izraz lica kad kažem nešto glupo i stisak ruke kada te počnem izazivati. Nedostaje mi onaj osmijeh koji je unosio toliko mira u moje srce. Nedostaješ mi ti. Ustvari ne. Nedostajem si ja onako sretna kakvom si me samo ti mogao napraviti.
I onda shvatiš da, bez obzira koliko vremena prođe, ostane ona jedna osoba u tebi. Godinama je zaboravljaš i pamtiš, noćima pozivaš taj dobro poznati broj pa prekidaš, dolazi u sjećanje kad ne želiš… I shvatiš da se osjećaji mijenjaju, uspomene blijede, ljudi odlaze, ali srce nikada ne zaboravlja.
“Budi razlog zbog kojeg će se sretna probuditi, a ne zbog kojeg će cijelu noć plakati.”
“Počelo je vrijeme bez njega. Ne zaboravlja ga, ali mu se više ne nada…”